Blue Flower

 

Učenici naše škole su imali priliku 6. listopada 2018. s učiteljicama  V. Ćukušić i I. Pavlinušić-Kurspahić posjetiti špilju Veternicu na Medvednici te vidjeti malena bića koja u njoj obitavaju, šišmiše. O njima kruže svakakve priče, o njima i cijelom projektu razgovarala sam s učiteljicom biologije Valentinom Ćukušić.


 Otkuda je krenula ideja za pokretanjem ovog projekta?

Ovaj projekt o zaštiti šišmiša, jedan je od projekata u sklopu izvannastavne aktivnosti,  Eksperimentalna biologija i Eko grupa.

Ja  se u slobodno vrijeme bavim speleologijom, zamisao  je bila da djeci približim taj čaroban, neotkriven svijet podzemlja. Osim same zaštite šišmiša, proučavanja njihovog načina života, usmjerit ćemo se i na važnost te očuvanje podzemnih voda. Špilje i jame u Hrvatskoj nastaju u dinarskom kršu korozivnim djelovanjem vode i otapanjem stijena (zbog toga se voda i nalazi većinom u podzemlju). U najvećoj mjeri špilje i jame su ugrožene otpadom koji se namjerno baca u njih što dovodi do zagađenja voda, ali i ugrožavanja prirodnih staništa špiljskih životinja, uključujući i šišmiše.  

 

Koliko se djece prijavilo i kakav je njihov stav o projektu

Na početku školske godine, na izvannastavnu aktivnost prijavio se velik broj učenika, njih oko 50-tak. Iznenađena sam time i sretna što učenici pokazuju interes za biologiju te prepoznaju važnost  očuvanja i zaštite prirode.  S obzirom na teme koje ćemo obrađivati tijekom godine te izvanučioničku nastavu, broj je ograničen na 20 učenika. Učenici su bili zadovoljni što ćemo osim same nastave u školi, ići i na nekoliko izleta vezanih uz planirane projekte.

 


Koliko vrsta šišmiša postoji u svijetu, a koliko u Hrvatskoj?

 

Šišmiši ili netopiri (lat. Chiroptera) su red unutar razreda sisavaca. S ukupno više od 1300 vrsta šišmiši su, iza glodavaca, red sisavaca s najvećim brojem vrsta. Izdvajaju se kao posebna skupina, budući da su jedini sisavci koji mogu letjeti.

Rasprostranjeni su gotovo po cijeloj Zemlji, nema ih samo u polarnim područjima i na otocima koji su jako udaljeni od kontinenata. U Europi je poznato 45 vrsta šišmiša, od toga čak 34 vrste žive u Hrvatskoj.

Zanimljivo je da najmanji šišmiš teži svega 2 grama i obitava u špiljama Mianmara i Tajlanda, dok je najveći šišmiš težak čak 1 kg i obitava isključivo na Filipinima (endem Filipina). Neke vrste prisutne u Hrvatskoj su veliki potkovnjak, mali potkovnjak, dugokrili pršnjak, patuljasti šišmiš i veliki šišmiš.

 

 Koje su dobre strane, a koje loše strane šišmiša? U kakvim uvjetima šišmiši moraju živjeti? 

Kad netko danas spomene šišmiša,  većina ljudi pomisli na šišmiše prikazane kao životinje koje piju krv u filmovima o grofu Drakuli ili na praznovjericu kako se šišmiš upliće u kosu. Međutim, šišmiši su zapravo jako plahe i osjetljive životinje.

Šišmiši su iznimno važan dio svjetskih ekosustava, bitna su karika u prirodnom obnavljanju tropskih šuma, oprašivanju čitavog niza biljaka koje cvatu noću, kontroliraju brojnost noću aktivnih kukaca, te tako predstavljaju indikator zdravlja okoliša. No nažalost, jedna su od najviše proganjanih i najmanje proučenih skupina životinja.

U umjerenom pojasu, pa tako i u Hrvatskoj,  šišmiši se hrane isključivo kukcima i paucima. Nastanjuju sve naše ekosustave. Neke vrste obitavaju u špiljama, a koriste se i tavanima kuća i crkava, pukotinama u zidovima, otvorima za ventilaciju. U šumama koriste duplje u starim stablima, pukotinama drveća ili se jednostavno zavuku ispod kore.

Temelj zaštite šišmiša jest proučavanje njihovog načina života.

Šišmiše ugrožavaju gubitak skloništa i gubitak lovnog staništa. Iznimno dugo žive (20 do 30 godina), a imaju samo jedno mlado godišnje. Zbog toga je, osim fizičke zaštite samih šišmiša, jako važna zaštita i njihovih dnevnih skloništa, mjesta gdje love i mjesta gdje se sklanjaju zimi. 


Koliko špilja u Hrvatskoj postoji te ima li u svim špiljama šišmiša?

 

Špilje i jame su jedan od izvanrednih prirodnih krških fenomena Hrvatske. Hrvatski krš je poznat u svijetu po dubokim jamama. U Hrvatskoj su do sada istražene 54 jame dublje od 250 m, od čega su tri jame dublje od 1000 m (jamski sustav Lukina jama – Trojama, Slovačka jama i jamski sustav Velebita). Najveći broj dubokih jama nalazi se na planini Velebit.

Najdulja hrvatska špilja je jamski sustav Kita Gaćešina – Draženova puhaljka (preko 31 km duljine).

Speleolozi svake godine pronalaze nove, do sada neistražene špilje i jame. Speleološka istraživanja u velikim špiljama i jamama traju godinama (npr. špilje Kita Gaćešina i Munižaba, jamski sustav Velebita). Također, u dijelu najvećih špilja postoje perspektive za daljnja istraživanja. Stoga unatoč tisućama do sada istraženih špilja i jama, daleko smo od nekog konačnog broja. 

U većini naših špilja obitavaju šišmiši. Oni su troglokseni, tj. životinje koje upotrebljavaju špilje da bi preživjele određeni period, a ovisni su o vanjskom okolišu zbog hrane. Šišmiši najčešće koriste ulazne dijelove špilja ili jama za svoje sklonište tijekom spavanja zimskog sna –hibernacije, budući da one pružaju stabilne uvjete okoliša. Pored toga oni koriste špilje za parenje, u njima doje i brinu se o mladima ili ih koriste kao stanke tijekom migracija. Šišmiši su evolucijski razvili ponašanje i fizičku prilagodbu (poput tehnike ultrazvučne lokacije nazvane eholokacija) koja im omogućuje upotrebu špilja kao staništa.

 

Po Vašem mišljenju, mogu li se šišmiši držati kao kućni ljubimci?

 

Smatram da šišmiš nije i ne smije biti kućni ljubimac. Šišmiši su divlje životinje koje se ne smiju uznemiravati i treba im omogućiti život u svojem prirodnom okolišu. Svi šišmiši u Hrvatskoj su zakonom zaštićeni te su predviđene kazne za njihovo ugrožavanje i ubijanje. 


Kako biste ocijenili izlet u Veternicu?

Izlet je bio zanimljiv, dinamičan i poučan. Učenici koji su po prvi puta vidjeli šišmiše, bili su oduševljeni.

 

Planirate li još sličnih izleta?

Uz ovaj projekt planiran je posjet Centru za posjetitelje Nacionalnog parka Sjeverni Velebit „Kuća Velebita“. U sklopu ostalih projekata planiramo još nekoliko izleta – posjet šumama Medvednice, Botaničkom vrtu, Muzeju gljiva…

Hvala Vam, na razgovoru!

                                                                                                                     Mirta Šlehta, 7.a

 


Kako je susret sa šišmišima doživio učenik Jurica Pakaračić, pročitajte u nastavku…

 Kod šišmiša u gostima

Subota, 6.listopada… Naša je avantura započela u 9 ujutro  kada smo se moje društvo i ja našli u busu pred školom. Put do  Veternice, Medvednice  trajao je 45 minuta. Kada smo stigli busom,  pred nama je bio dug put prema špilji. Uzbrdo! Zbog  predivne prirode oko nas, zaboravio sam na jaku bol u nogama…Iako sam svejedno malo cvilio. Kada smo već bili posve blizu špilje Veternice, dojmile su me predivne  biljke oko mene. Zapravo me najviše zadivilo to što smo vidjeli po šumi puno papratnjača te mahovina. Došao je taj trenutak. Stigli smo pred špilju! Tamo nas je  dočekala vrlo draga žena koja nas je malo uputila u pravila ponašanja u špilji. Zatim  nam je  njezin kolega podijelio kacige za sigurnost glave. Bile su nam potrebne zato što je početak špilje bio pomalo nezgodan zbog niskog reljefa iznad naših glava. Napokon smo krenuli u špilju… Voditeljica koja nas je vodila kroz nju se  potrudila ponašati  prema nama kao prema svojim prijateljima. I  uspjela je! Na jednom smo dijelu špilje naišli na kameni vodopad koji je bio božanstveno lijep. Naša  voditeljica nam je ispričala te pojasnila dugi tijek godina koji je trebao da se kameni slap stvori, a zatim smo shvatili da nas sa stropa špilje špijunira skupina malenih letećih sisavaca tj. šišmiša. Bili su pre, pre, preeeslatki  dok su se njihali zbog malene neravnoteže i hladnog zraka koji je dopirao iz drugog dijela špilje. Krenuli smo se kretati drugim smjerom, tamo smo naišli  na dvije skulpture pračovjeka. Bile su poprilično realistične. Voditeljica je pitala jesmo li  spremni na simulaciju šišmiša. Ugasila je svjetlo, bilo je toliko mračno da je jednostavno bilo nemoguće gledati u mraku! Zatim je upalila svjetla i svima nam je bilo lakše. Put je bio jednosmjeran tako da smo se vraćali istim putem. Izašavši na zrak, svi smo bili jako gladni,  ako smo željeli nešto pojesti, morali smo još hodati barem petnaest minuta uzbrdo. Kada smo stigli do restorana na vrhu Sljemena,  vidjeli smo božanstven pogled na Zagreb. Jako smo se fino napapali  te zadovoljni krenuli nizbrdo prema busu. Vidjeli smo šišmiše, bili u špilji, prošetali šumom…To je bila prava avantura!

 

Jurica Pakračić, 7.a