Blue Flower

 

Učenici naše škole su imali priliku 6. listopada 2018. s učiteljicama  V. Ćukušić i I. Pavlinušić-Kurspahić posjetiti špilju Veternicu na Medvednici te vidjeti malena bića koja u njoj obitavaju, šišmiše. O njima kruže svakakve priče, o njima i cijelom projektu razgovarala sam s učiteljicom biologije Valentinom Ćukušić.


 Otkuda je krenula ideja za pokretanjem ovog projekta?

Ovaj projekt o zaštiti šišmiša, jedan je od projekata u sklopu izvannastavne aktivnosti,  Eksperimentalna biologija i Eko grupa.

Ja  se u slobodno vrijeme bavim speleologijom, zamisao  je bila da djeci približim taj čaroban, neotkriven svijet podzemlja. Osim same zaštite šišmiša, proučavanja njihovog načina života, usmjerit ćemo se i na važnost te očuvanje podzemnih voda. Špilje i jame u Hrvatskoj nastaju u dinarskom kršu korozivnim djelovanjem vode i otapanjem stijena (zbog toga se voda i nalazi većinom u podzemlju). U najvećoj mjeri špilje i jame su ugrožene otpadom koji se namjerno baca u njih što dovodi do zagađenja voda, ali i ugrožavanja prirodnih staništa špiljskih životinja, uključujući i šišmiše.  

 

Koliko se djece prijavilo i kakav je njihov stav o projektu

Na početku školske godine, na izvannastavnu aktivnost prijavio se velik broj učenika, njih oko 50-tak. Iznenađena sam time i sretna što učenici pokazuju interes za biologiju te prepoznaju važnost  očuvanja i zaštite prirode.  S obzirom na teme koje ćemo obrađivati tijekom godine te izvanučioničku nastavu, broj je ograničen na 20 učenika. Učenici su bili zadovoljni što ćemo osim same nastave u školi, ići i na nekoliko izleta vezanih uz planirane projekte.

 


Koliko vrsta šišmiša postoji u svijetu, a koliko u Hrvatskoj?

 

Šišmiši ili netopiri (lat. Chiroptera) su red unutar razreda sisavaca. S ukupno više od 1300 vrsta šišmiši su, iza glodavaca, red sisavaca s najvećim brojem vrsta. Izdvajaju se kao posebna skupina, budući da su jedini sisavci koji mogu letjeti.

Rasprostranjeni su gotovo po cijeloj Zemlji, nema ih samo u polarnim područjima i na otocima koji su jako udaljeni od kontinenata. U Europi je poznato 45 vrsta šišmiša, od toga čak 34 vrste žive u Hrvatskoj.

Zanimljivo je da najmanji šišmiš teži svega 2 grama i obitava u špiljama Mianmara i Tajlanda, dok je najveći šišmiš težak čak 1 kg i obitava isključivo na Filipinima (endem Filipina). Neke vrste prisutne u Hrvatskoj su veliki potkovnjak, mali potkovnjak, dugokrili pršnjak, patuljasti šišmiš i veliki šišmiš.

 

 Koje su dobre strane, a koje loše strane šišmiša? U kakvim uvjetima šišmiši moraju živjeti? 

Kad netko danas spomene šišmiša,  većina ljudi pomisli na šišmiše prikazane kao životinje koje piju krv u filmovima o grofu Drakuli ili na praznovjericu kako se šišmiš upliće u kosu. Međutim, šišmiši su zapravo jako plahe i osjetljive životinje.

Šišmiši su iznimno važan dio svjetskih ekosustava, bitna su karika u prirodnom obnavljanju tropskih šuma, oprašivanju čitavog niza biljaka koje cvatu noću, kontroliraju brojnost noću aktivnih kukaca, te tako predstavljaju indikator zdravlja okoliša. No nažalost, jedna su od najviše proganjanih i najmanje proučenih skupina životinja.

U umjerenom pojasu, pa tako i u Hrvatskoj,  šišmiši se hrane isključivo kukcima i paucima. Nastanjuju sve naše ekosustave. Neke vrste obitavaju u špiljama, a koriste se i tavanima kuća i crkava, pukotinama u zidovima, otvorima za ventilaciju. U šumama koriste duplje u starim stablima, pukotinama drveća ili se jednostavno zavuku ispod kore.

Temelj zaštite šišmiša jest proučavanje njihovog načina života.

Šišmiše ugrožavaju gubitak skloništa i gubitak lovnog staništa. Iznimno dugo žive (20 do 30 godina), a imaju samo jedno mlado godišnje. Zbog toga je, osim fizičke zaštite samih šišmiša, jako važna zaštita i njihovih dnevnih skloništa, mjesta gdje love i mjesta gdje se sklanjaju zimi. 


Koliko špilja u Hrvatskoj postoji te ima li u svim špiljama šišmiša?

 

Špilje i jame su jedan od izvanrednih prirodnih krških fenomena Hrvatske. Hrvatski krš je poznat u svijetu po dubokim jamama. U Hrvatskoj su do sada istražene 54 jame dublje od 250 m, od čega su tri jame dublje od 1000 m (jamski sustav Lukina jama – Trojama, Slovačka jama i jamski sustav Velebita). Najveći broj dubokih jama nalazi se na planini Velebit.

Najdulja hrvatska špilja je jamski sustav Kita Gaćešina – Draženova puhaljka (preko 31 km duljine).

Speleolozi svake godine pronalaze nove, do sada neistražene špilje i jame. Speleološka istraživanja u velikim špiljama i jamama traju godinama (npr. špilje Kita Gaćešina i Munižaba, jamski sustav Velebita). Također, u dijelu najvećih špilja postoje perspektive za daljnja istraživanja. Stoga unatoč tisućama do sada istraženih špilja i jama, daleko smo od nekog konačnog broja. 

U većini naših špilja obitavaju šišmiši. Oni su troglokseni, tj. životinje koje upotrebljavaju špilje da bi preživjele određeni period, a ovisni su o vanjskom okolišu zbog hrane. Šišmiši najčešće koriste ulazne dijelove špilja ili jama za svoje sklonište tijekom spavanja zimskog sna –hibernacije, budući da one pružaju stabilne uvjete okoliša. Pored toga oni koriste špilje za parenje, u njima doje i brinu se o mladima ili ih koriste kao stanke tijekom migracija. Šišmiši su evolucijski razvili ponašanje i fizičku prilagodbu (poput tehnike ultrazvučne lokacije nazvane eholokacija) koja im omogućuje upotrebu špilja kao staništa.

 

Po Vašem mišljenju, mogu li se šišmiši držati kao kućni ljubimci?

 

Smatram da šišmiš nije i ne smije biti kućni ljubimac. Šišmiši su divlje životinje koje se ne smiju uznemiravati i treba im omogućiti život u svojem prirodnom okolišu. Svi šišmiši u Hrvatskoj su zakonom zaštićeni te su predviđene kazne za njihovo ugrožavanje i ubijanje. 


Kako biste ocijenili izlet u Veternicu?

Izlet je bio zanimljiv, dinamičan i poučan. Učenici koji su po prvi puta vidjeli šišmiše, bili su oduševljeni.

 

Planirate li još sličnih izleta?

Uz ovaj projekt planiran je posjet Centru za posjetitelje Nacionalnog parka Sjeverni Velebit „Kuća Velebita“. U sklopu ostalih projekata planiramo još nekoliko izleta – posjet šumama Medvednice, Botaničkom vrtu, Muzeju gljiva…

Hvala Vam, na razgovoru!

                                                                                                                     Mirta Šlehta, 7.a

 


Kako je susret sa šišmišima doživio učenik Jurica Pakaračić, pročitajte u nastavku…

 Kod šišmiša u gostima

Subota, 6.listopada… Naša je avantura započela u 9 ujutro  kada smo se moje društvo i ja našli u busu pred školom. Put do  Veternice, Medvednice  trajao je 45 minuta. Kada smo stigli busom,  pred nama je bio dug put prema špilji. Uzbrdo! Zbog  predivne prirode oko nas, zaboravio sam na jaku bol u nogama…Iako sam svejedno malo cvilio. Kada smo već bili posve blizu špilje Veternice, dojmile su me predivne  biljke oko mene. Zapravo me najviše zadivilo to što smo vidjeli po šumi puno papratnjača te mahovina. Došao je taj trenutak. Stigli smo pred špilju! Tamo nas je  dočekala vrlo draga žena koja nas je malo uputila u pravila ponašanja u špilji. Zatim  nam je  njezin kolega podijelio kacige za sigurnost glave. Bile su nam potrebne zato što je početak špilje bio pomalo nezgodan zbog niskog reljefa iznad naših glava. Napokon smo krenuli u špilju… Voditeljica koja nas je vodila kroz nju se  potrudila ponašati  prema nama kao prema svojim prijateljima. I  uspjela je! Na jednom smo dijelu špilje naišli na kameni vodopad koji je bio božanstveno lijep. Naša  voditeljica nam je ispričala te pojasnila dugi tijek godina koji je trebao da se kameni slap stvori, a zatim smo shvatili da nas sa stropa špilje špijunira skupina malenih letećih sisavaca tj. šišmiša. Bili su pre, pre, preeeslatki  dok su se njihali zbog malene neravnoteže i hladnog zraka koji je dopirao iz drugog dijela špilje. Krenuli smo se kretati drugim smjerom, tamo smo naišli  na dvije skulpture pračovjeka. Bile su poprilično realistične. Voditeljica je pitala jesmo li  spremni na simulaciju šišmiša. Ugasila je svjetlo, bilo je toliko mračno da je jednostavno bilo nemoguće gledati u mraku! Zatim je upalila svjetla i svima nam je bilo lakše. Put je bio jednosmjeran tako da smo se vraćali istim putem. Izašavši na zrak, svi smo bili jako gladni,  ako smo željeli nešto pojesti, morali smo još hodati barem petnaest minuta uzbrdo. Kada smo stigli do restorana na vrhu Sljemena,  vidjeli smo božanstven pogled na Zagreb. Jako smo se fino napapali  te zadovoljni krenuli nizbrdo prema busu. Vidjeli smo šišmiše, bili u špilji, prošetali šumom…To je bila prava avantura!

 

Jurica Pakračić, 7.a

 

 

Jedna od najvećih zanimljivosti vezanih uz matematiku je broj pi. Matematičari i znanstvenici bi rekli da je to “ transcendentan realni broj, zadan kao omjer opsega i dijametra bilo koje kružnice, približna mu je vrijednost 3,14159…“ Naziva se još i Ludolfov broj.  Upravo o tom zanimljivom te „beskrajnom“ broju se puno govorilo tijekom ove školske godine. U velikom   projektu  obilježavanja Dana broja pi  sudjelovalo je 26 učenika petih i sedmih razreda pod vodstvom profesorice matematike Nataše Ostojić. Proveden je kroz niz radionica u kojima se istraživalo  o zanimljivostima vezanim uz taj broj,  vezi između broja pi i  pite, primjeni  tog broja u matematici u osnovnoj školi, čak  o Albertu Einsteinu koji je bio inspiracija onima koji se vole izražavati crtežima i skulpturom. Sve su  svoje radove prikazali na plakatima i organizirali izložbu otvorenu od 12. do 20. 4. 2018. Broj pi, zaokružen na dvije decimale iznosi  3.14  pa je datum 14.3. određen kao međunarodni Dan broja pi.  Toga dana je i rođendan poznatog znanstvenika Alberta Einsteina, svjetski poznatog njemačkog fizičara-teoretičara i najistaknutijeg začetnika novog doba u fizici. Broj pi se najviše koristi za računanje opsega, površina i volumena zaobljenih geometrijskih likova i tijela, osobito za računanje krugova. Otkada je poznat  taj broj?  Iako je poznato da  postoji već 4000 godina i da su ga koristili  Babilonci, tek je 1706. godine grčko slovo pi odabrano kao simbol ovog broja (3.14). Učinio je to engleski matematičar William Jones. Obično se kaže da je broj pi jednak 3.14, međutim, to nije točno. Broj pi ima beskonačno mnogo decimala koje se ne ponavljaju.  Ima li svih brojki/znamenki jednako često u tom broju? Nema. Naime,najčešće se ponavlja broj 1. Pohvala ovom projektu koji nas je mnogočemu naučio i pokazao nam da matematika ima svoje zagonetne strane!

 

Nika Anić i Ivan Karlović,  8.b

 

 

 Osvojili smo prvo mjesto!                             

U petak, 15. prosinca 2017., učenici 8.a razreda Osnovne škole „Vukomerec“ prisustvovali su dodjeli nagrada za najbolji slogan i najbolji plakat nagradnog natječaja „Škola bez droge – grad bez droge“. Pobjednički plakat imena PREUZMI KONTROLU  izradila je učenica naše škole, Marija Lacić.  Dodjela se održala u 12 sati, u Velikoj dvorani Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ (Mirogojska cesta 16), u organizaciji Gradskog ureda za zdravstvo, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport te Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“. U pratnji učenika bili su školski pedagog, Marin Kokić  te profesorica likovne kulture, Tatjana Haber. Učenicima je besplatan prijevoz financirala škola, a  organizirala razrednica, Ivana Pavlinušić. Dodjelu nagrada vodio je Vedran Mlikota. Napeto iščekivanje bilo je popraćeno glazbom u izvedbi banda XV. gimnazije. Na natjecanju su sudjelovali učenici sedmih i osmih razreda osnovnih škola te učenici sva četiri razreda srednjih škola. Pobjedom na natjecanju 8.a razred osvojio je besplatni dvodnevni izlet u iznosu 500 kuna koji financira Grad Zagreb. Svi su profesori i učenici našeg razreda jako ponosni na Marijin uspjeh, a 8.a  s nestrpljenjem iščekuje osvojeni izlet.

Marija Hodak i Petra Cindori, 8.a

   

 

U školi  nas učitelji  odgajaju i  uče mnogim  stvarima iz knjiga, ali mi ipak najviše volimo naučiti nešto korisno i primjenjivo u životu. Ako je to korisno,  mirisno, slasno i u obliku slastica, svi smo jednoglasno za učenje! Naime, 15. veljače 2018.  kuhari/učenici  7. i 8. razreda zavrnuli su rukave i krenuli na posao  sa željom da doznaju kako su nekada pekle njihove bake i mame. Projekt pod tim imenom  su osmislile profesorice Ivana Pavlinušić , Vesna Vukojević te naša školska kuharica Dragana Baotić. Projekt, koji je bio jedan od brojnih koji su se predstavili na Projektnom danu,  ostvaren je u tri  slatke radionice (bučnica u veljači, sitni blagdanski keksići  u ožujku i pita od jabuka u travnju). Pratili smo  kako učenici uživaju sudjelujući…Spretno su u učionici  zamijesili smjesu za bučnicu, a  zatim se premjestili u školsku kuhinju.  Tamo su nastavili sa svojim radom,  profesorice i kuharice su im  davale upute. Lako su premazali kore, zarolali, stavili peći  te je sve ubrzo  bilo gotovo, a mirisna, topla bučnica ubrzo i pojedena. Nakon prvog uspješnog zadatka, u ožujku su krenuli na idući. Sitni blagdanski kolačići! Ne treba napominjati kako su oni fino zamirisali školom, a njima su se mnogi učenici zasladili. 18.travnja  su ispekli treću, najfiniju slasticu, pitu od jabuka! U ovom receptu nalazi se poseban sastojak-svinjska mast, zbog kojeg je pita postaje finija. Voditeljice su bile prezadovoljne kako su učenici reagirali na ovaj praktičan, ukusan, a i sladak projekt!

Tena Delija i Mirta Šlehta, 6.a

 

 


 

Zajedništvo pod našim logom

Pogledajte malo našu školu i njen okoliš. Što vidite? Školu  čuvaju i štite visoki hrastovi. Svi znamo da je glavno obilježje hrasta žir, ali i njegov neobičan list. Upravo se taj list nalazi na logu naše škole, a ove se godine taj logo našao i na uniformama koje nosimo. U našoj školi, kao i u  nekim školama grada Zagreba  koje su se za to anketama odlučile nakon prošlogodišnje  gradonačelnikove  inicijative, učenici su dobili školske uniforme. Uniforme je proizvelo poduzeće URIHO koje zapošljava osobe s invaliditetom.  Na početku školske godine svaki je učenik dobio svoj komplet, jednu  majicu dugih rukava, dvije majice kratkih rukava, jednu majicu/trenirku i jedan  par tenisica. Majice su tamnoplave,  zapravo indigo boje, trenirka je crna, a tenisice bijele. Meni se osobno  boje sviđaju,  jedino su  tenisice mogle biti neke druge, tamnije boje jer se stvarno brzo zaprljaju… Mislim da je dobro što uniforma nije  obvezna za svaki dan, ali ipak mislim da bismo ih  trebali stalno  nositi. Postoje različiti stavovi djece u našoj školi što se tiče uniforme, ali tri su najzastupljenija. Neki ih nikada,  baš nikada ne nose. Postoje  oni koji ih nose neprestano. Treći su, naravno, oni koji čekaju da im mama opere uniformu da bude spremna za nošenje i ponovno prljanje. Učenici koji ih ne nose  su ih prerasli ili su jednostavno protiv tih uniforma, a može biti da im se jednostavno nešto kod njih ne sviđa. Ali kako je, tako je! Većina je odlučila.  Svatko ima svoju uniformu, a nama je naša najljepša i ponosimo se njome jer je naša. Pod znakom hrastova lista, svi učenici naše škole su jedno!

 

Karla Krištić, 6.b